Kako se bližio kraj fakultetskog obrazovanja, studentskog života i znanstvenih istraživanja, nagrada i menzi, isto tako se približavao novi dio mog života. Riječ je o poslovnom životu gdje bih trebao primjenjivati sve ono što sam godinama učio. Zamišljao sam sebe, za nekoliko godina u nekom velikom uredu, kako vodim velike informatičke projekte. Nisam si mogao ni zamisliti kakvo me iskustvo očekuje i kojim ću putem krenuti i kamo će me taj put sve voditi u pokušaju da nešto promijenim u ovom svijetu.

Izlazeći sa jednog od predavanja  na oglasnoj ploči fakulteta sam uočio plakat sa znakom NATO saveza u kojem se poziva na predavanje o mogućnostima stažiranja unutar institucija NATO-a. Kako baš i nisam imao vremena tih dana zbog pripremanja ispita, nisam se odazivao plakatu, ali korisni linkovi u promotivnim materijalima su me uputili u pravom smjeru kako bih se krenuo natjecati za mjesto pripravnika u Glavnom stožeru NATO-a u Bruxellesu.

Prvi korak nije bio uopće veličanstven, nego stvar čiste papirologije. Skinuti formulare sa interneta i popunjavanje spomenutih kroz nekoliko sati. Već sam u tom koraku naletio na prvu prepreku. Hrvatska u spomenutom trenutku još nije bila članica i nigdje u padajućim izbornicima formulara se nije moglo pronaći Hrvatsku kao izbor državljanstva. Ipak sam ih popunio i poslao. Brzo sam dobio odgovor u kojem su me pitali zašto nisam odabrao državljanstvo. Dao sam im svoje objašnjenje te su potrebne promjene u formularima brzo obavili i proslijedili mi nove. Ostao sam zapanjen misleći si u šali kako sam uspio natjerati NATO savez da nešto promjeni, iako nisam ni otišao k njima. Uz obrasce je trebalo dodati i motivacijsko pismo u kojem sam morao navesti svoje interese i u kojem od šest odjela bih volio raditi te zašto.

Nakon nekoliko tjedana sam dobio obavijest kako sam prošao prvotnu selekciju od oko 3.500 kandidata. Mislio sam si da je to stvar čiste formalnosti radi, sve dok za par tjedana nije došla obavijest da sam prošao i sljedeću selekciju te da žele telefonski intervju sa mnom iza nove godine pod uvjetom da se Hrvatska do nove godine pridruži NATO savezu. Kako se to nije dogodilo, nije uslijedio ni moj razgovor te je propala i moja prilika da postanem pripravnik u NATO-u, uz molbe zaposlenika u Uredu za ljudske resurse da se na godinu obavezno ponovno prijavim.

Uslijedila je apsolventska godina i dolazi vrijeme ponovnog prijavljivanja za pripravništvo. Nagovorio sam sam sebe da se prijavim te da cijela procedura krene iz početka. Prva selekcija, druga, slijedi i razgovor telefonom. Pucao sam od nervoze kada je zazvonio telefon i moje samopouzdanje znanja engleskog jezika je odmah palo na ništicu. Nakon dva sata razgovora sa nekoliko informatičara civila i nekoliko časnika, zahvalili su mi se na razgovoru i rekli kako će mi uskoro javiti odluku. Dani su prošli i stigao je odgovor elektronskom poštom kako su me odabrali da postanem prvi hrvatski pripravnik u NATO-u te da su mi određeni formulari, upute i ugovori već na putu poštom zajedno sa vodičima Bruxellesa i savjetima za pripravnike. Nakon što sam formulare ispunio i poslao, prvi je korak bio da zatražim izdavanje sigurnosnog odobrenja od UVNS-a (Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost). Od sreće i zadovoljstva jedino što je bilo veće je bio ponos mojih roditelja.

Ostalo mi je bilo još nekoliko ispita, diplomski odavno napisan i dok diplomiram, spreman sam krenuti za Belgiju. Pri povratku kući sa jednog od tih ispita sam odlučio skrenuti u Zagreb kako bih zatražio sigurnosnu kontrolu i tu me je čekalo samo prvi od mnogih "doživljaja" i neobičnih situacija, kako ću kasnije saznati. Vrijeme je bilo veoma hladno tih dana i ja sam na sebi imao veoma široku jaknu i debele zimske hlače, a naprtnjača je bila krcata odjećom, prijenosnim računalom i koje kakvim pripadajućim kablovima. Stres od ispita (jedan od najtežih na fakultetu) mi je bio napisan u licu, a kronični manjak vremena me je natjerao da zaboravim  obrijati bradu te da se sa zimskom kapom i kapuljačom na glavi pretvorim u "zabarikadiranog talibana" sa velikom torbom punom kablova. Možete li si zamisliti reakciju djelatnika osiguranja Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost kada me je takvog ugledao, pitao što želim te na rendgenskom uređaju vidio silne kablove u torbi?

Trebalo je malo vremena dok sam objasnio svoju poziciju, dobio sljedeću rundu formulara, zatražio sigurnosnu provjeru te na kraju se uputio prema Požegi kako bih se odmorio od ispita. Kroz sljedećih nekoliko mjeseci sam se nekoliko puta morao javiti u razno razna ministarstva povodom tih procedura. Nakon jednog od razgovora sa SOA-om (Sigurnosno obavještajna agencija) sam napokon dobio svoj certifikat te sam mogao krenuti pakirati stvari.

Stroga pravila formalnog odijevanja su mi zahtijevala značajne investicije koje jedan svježe diplomirani student veoma teško može podnijeti. Očekivao sam da će mi možda neko od ministarstava htjeti izaći na ruku te možda financijski pomoći kako ću ipak biti prvi od cca. četiri i pol milijuna ljudi koji će reprezentirati svoju državu. Redom mi je svako od ministarstava reklo da nema nikakve mogućnosti. Pokušavao sam od raznih programa kao za razmjenu studenata (ERASMUS). Opet ništa. Vrijeme se približava da odem u jedan od najskupljih europskih gradova gdje će mi pripravnička plaća biti manja od one koja bi me kao pripravnika čekala u Hrvatskoj. Tih 800 eura koje sam trebao mjesečno dobivati me je čekalo zajedno sa znanjem da mi nikako neće biti dovoljno za preživjeti kako obična studentska soba za iznajmiti stoji između 400 i 500 eura. Djelatnici u NATO-ovim uredima nisu mogli razumjeti činjenicu da nekome roditelji neće moći poslati dodatno novaca jer je njihova plaća upola manja. Jedinu pomoć koju sam dobio iz Hrvatske je bio tadašnji i trenutni gradonačelnik Zdravko Ronko koji me je uputio razvojnoj agenciji u Osijeku koja mi je ponudila svoj smještaj na nekoliko dana kako bih izbjegao plaćanje hotela dok ne nađem stan. Možete li si uopće zamisliti moje razočarenje kada sam došao u Belgiju i saznao kako velik dio ostalih pripravnika dobiva financijsku potporu od nekog od svojih ministarstava ili čak lokalne podružnice ERASMUS projekta, iako više nije student, koji je mene u Hrvatskoj jednostavno odbio?

Početna razočarenja su brzo prošla i došao je dan da napustim Hrvatsku i ostavim Balkan iza sebe i odem u veliki svijet Europe. Skupljao sam razne informacije o tome, kako je "gore", od ljudi ili emisija Gorana Milića, ali me nitko nije upozorio na belgijske vremenske uvijete.

U ranim jutarnjim satima (oko 9 sati) u rujnu termometar u zračnoj luci Pleso pokazivao je 19 stupnjeva, što je meni bilo sasvim dosta da jaknu spremim duboko u kofer koji je bio toliko pun stvarima da sam samo čekao kada će se raspasti. Sletio sam u kratkim rukavima u Bruxellesu na 11 stupnjeva i kišni pljusak. Iako sam puno puta u životu putovao sam i nekoliko zadnjih godina živio od roditelja udaljen, moram priznat kako sam se prvi puta u životu bojao. Toj činjenici nije olakšao niti gospodin iz Orahovice koji me je zaustavio na izlazu iz zračne luke i upitao za sitne novce jer su mu prije nekoliko dana ukradeni koferi, novci i putovnica. Uputio mi je upozorenje da se pazim takozvanih "džeparoša".

Iz zračne luke krećem prema dogovorenom stanu, sjedam u krivi autobus i završavam na krivom kraju grada. Vraćam se natrag na zračnu luku, sjedam na pravi autobus iz kojeg se zatim trebam prebaciti na tramvaj. Čekajući tramvaj sam, od kiše potpuno mokar, hladno mi je, a ukoliko otvorim kofer radi jakne, sigurno ga neću moći ponovno zatvoriti. Kako tramvaj dolazi, tako i prolazi pokraj mene bez da stane. Tako i drugi, tako i treći. Frustracije su mi se nakupile, dok me nesigurnost tjera da se slomim. Dok sam čekao četvrti tramvaj, na raskrižju me upitao taksist kuda sam se uputio. Pokazao sam mu adresu i zatim objasnio kako si ne mogu priuštiti taksi, kada mi je ponudio da me poveze. Gospodin tamne kože me pogledao svog mokrog kako se tresem od zime, uhvatio se za prsa i rekao kako "on ima srce", nasmijao se i rekao da ulazim. Bila mi je dovoljna gesta jednog čovjeka da mi vrati samopouzdanje i uništi sva razočarenja i strahove te da ipak vidim da bi se sljedeći mjeseci mogli isplatiti.

Kako sam morao nekoliko sati pričekati dok ne budem mogao ući u stan, odlučio sam skloniti se sa kiše i popiti neki topli napitak kako bih se malo ugrijao. Sjeo sam u prvi kafić koji sam vidio u blizini svog budućeg stana i krenuo razmišljati i pisati razne "checkliste" sa svim stvarima koje moram sljedećih dana obaviti dok sam cijelo vrijeme sebi govorio kako sam sada u Belgiji potpuno sam, u potpuno drugoj okolini i da definitivno nikako više nisam bio na Balkanu. Nepunih pet sekundi poslije sam pogledao na televizor u kafiću iz kojeg su se veoma glasno čuli stihovi "Luda za tobom, šta se tu može, jer još te čuvam ispod kože". Istog trena sam se opalio na glas smijati na što su me ljudi pomalo začuđeno pogledali. Mali trenutak vremena je bio dovoljan da shvatim da se nalazim u jednom od rijetkih balkanskih kafića u cijelom Bruxellesu. Nakon tog bizarnog doživljaja sam znao da će sve biti dobro. Svaka trunčica usamljenosti je nestala i jedva sam čekao sutrašnji prvi radni dan u Glavnom stožeru NATO-a.

Sljedećih šest mjeseci me je čekalo stotine raznih doživljaja, predivnih mjesta, ugodnih druženja i stjecanje prijatelja iz najrazličitijih djelova svijeta. Kroz sljedećih nekoliko članaka bih vam htio ispričati neka svoja profesionalna iskustva u najvišoj razini svjetske politike, upoznavanje osoba koje sam do tada znao samo sa televizijskih prijenosa, a zasigurno i pokoju smiješnu anegdotu koju sigurno nećete čuti iz drugih izvora.

Ivan Kljaić

Autor je diplomirao informatiku na varaždinskom Fakultetu organizacije i informatike (Sveučilište u Zagrebu) uz višestruke nagrade te je autor nekoliko znanstvenih radova. Iako je postao prvi hrvatski pripravnik u institucijama NATO-a, odlučio se vratiti u Hrvatsku u potrazi za karijerom u informatičkoj struci.

Komentiranje je onemogućeno za ovaj sadržaj.