Prije nego aplicirate za poziciju u bilo kojoj NATO misiji ili organizaciji, zapitajte se koliko ste spremni na različitost?

Civili zaposleni u NATO misiji, obično dijele sobu sa još jednim civilom (ili civilkom), ali s obzirom na kronični manjak smještaja, dogodi vam se i da neko vrijeme dijelite sobu sa vojnikom ili časnikom.  Bez obzira kakav vas cimer dopadne, možete biti sigurni da će biti potpuno drugačiji od vas. Možda će svako jutro ustajati u 5 sati, te vas tom prigodom omesti u nužno potrebnom snu. Možda će biti vegetarijanka ili "tulumarenjem opsjednuti" Grk. Ako niste spremni prihvatiti razlike i pažnju usmjeriti na sličnosti, život i rad u bilo kojem NATO kolektivu za vas će biti nepodnošljiv.

Ipak, najgora vrsta predrasuda sa kojom sam se susrela u bilo kojoj misiji je ona usmjerena na ljude kojima se misijom pokušava pomoći. Strah, izoliranost baze od stvarnog svijeta, nedostatak želje i volje za upoznavanjem neke kulture ili jednostavno um zatvoren za različitost su kod nekih kolega i kolegica uspjeli oblikovati strašnu averziju prema lokalnom stanovništvu. U ovom slučaju, Afganistancima. U bazi sam bila tek dva dana, a već sam čula priče o divljacima koji ne znaju upotrebljavati toalet, te obavljaju nuždu "čučeći na wc školjki". Pojedine su baze zbog toga uvele posebne toalete za Afganistance. Jedan kontejner na kraju baze u koji su bili prisiljeni ići svi afganistanski uposlenici bio je neuređen, nikada čišćen i uvijek pun. Jedan talijanski diplomat je bio toliko zgrožen afganistanskim obavljanjem nužde, da je angažirao profesionalne glumce i snimio film o pravilnoj upotrebi toaleta. S tim filmom je putovao u zabačena afganistanska mjesta i educirao stanovništvo koja takav toalet vjerojatno nikada neće imati. Nije mu se činilo potrebnije kupiti hranu i podijeliti je izgladnjeloj djeci. Na svoj projekt je bio jako ponosan.

Iako zvuči nevjerojatno, netolerantnost prema Afganistancima iskusila sam i na vlastitoj koži. Vratila sam se sa terena na ručak u bazu. Bila sam bogato opremljena svim afganistanskim detaljima: tunika, na glavi šal, otvorene sandale. Tako odjevena sjela sam u jednu skupinu vojnika, koji su se, zgroženi, pomakli na drugi kraj stola, te ne sluteći da ih razumijem započeli sa uvredama: "Smrdi. A gdje baš pored nas! Odvratno, pogledaj je molim te! Ma neće valjda sada jesti prstima! Zašto ove ljude uopće puštaju u našu menzu. Sigurno je afganistanska prostitutka, čim radi u bazi. Što misliš koliko košta... " Kada sam završila obrok, zahvalila sam im se na društvu, poželjela dobar tek i otišla.
Žao mi je samo što nisam zapamtila njihova imena, kako bi ih prijavila. Zbog takvih ljudi u misijama, NATO postaje nepopularan, uspjeh misije upitan, a misija teža i opasnija, za sve one koji doista žele učiniti nešto dobro.

Slušala sam dosta i o nedostatku higijene, te o afganistancima koji smrde. Da nisam napustila bazu i iskusila stvarni život, možda bih i sama postala jedna od onih strankinja koje ne žele "sa tim smrdljvcima" dijeliti radni prostor. Ipak, kada ustanovite da vode nema, te da morate hodati do izvora dva sata, napuniti kantu, a zatim hodati dva sata do kuće, shvatite da se voda štedi za piće i kuhanje. Kupanje, u tom slučaju nije vaš prvi prioritet. Priuštiti ćete si ga tek kad vam "bogati ujak sa magarcem (ili terencem)" do kuće doveze bure od 50 litara ili kad dobijete plaću pa žrtvujete 100 afghana za javno kupalište.

Mi smo se snalazili na sve moguće načine, a imali smo i bunar u samom dvorištu. U susjedstvu smo postali priljubljeni kada smo na ulicu izbacili crijevo za polijevanje i točili vodu slučajnim nositeljima kanti koji bi u tom trenutku tu naišli. Točili smo vodu i susjedima, koji su nas u znak zahvalnosti zasipali domaćim grožđem, marelicama i narovima. Kuća nam je bila priključena i na gradski vodovod, ali toj smo se vodi radovali tek jednom do dva puta mjesečno. Bez obzira na sve pogodnosti koje nam je pružao naš bunar, događalo se i da se voda zamrzne, pa smo si tuširanje priuštili samo u bazi ili kada smo si platili sobu u jednom od tri luksuzna hotela u gradu. Tako smo tuširanje umjesto 100 afgana, plaćali preko 100 dolara.
Kada mi nakon takve muke s vodom, netko kaže da Afganistanci smrde, naglo postanem netolerantna.

Ivana Stipić Lah

Autorica je bivša novinarka i urednica PSYOPS-a u NATO misiji SFOR, bivši šef sekcije za trening novinara za "Combined Joint Psychological Operations Task Force (CJPOTF)" u  NATO misiji ISAF

Vezano:

Život u NATO misiji

Posao u NATO misiji - osobno

Komentiranje je onemogućeno za ovaj sadržaj.