Jednostavno, o nekim se stvarima treba otvoreno govoriti ne sakrivajući se iza "nacionalnih interesa" ili "međunarodnih pravila ponašanja". Napominjem poštovanim čitateljima da sam u potpunosti otvoren za dijalog, bez razlika prema osobnim stavovima čitatelja, i volio bih da me netko sa znanstvene ili argumentirane političke točke gledišta pobije u mojim stavovima koje vam kanim iznijeti.

Zaustavljeni makedonski put u NATO nije rezultat neispunjavanja kriterija s makedonske strane, već jedino suprotstavljanje Grčke zbog problema s imenom Republike Makedonije, što je dobro poznata stvar i već iznimno dosadna. Neću govoriti o pravu Makedonije da bude punopravna članica NATO-a, o pogrešnoj grčkoj politici ili neprincipijelnosti NATO-a u odnosu na Makedoniju. Govorit ću o grčkim pogledima na problem i o tome što uistinu izaziva takvo njihovo ponašanje koje je presedan u međunarodnim odnosima, ali na žalost predstavlja realnu i ostvarljivu politiku s nesagledivim posljedicama u više smjerova.

Ono zbog čega se Grčka (a uskoro se može očekivati i Bugarska) ovako ponaša je povijesni strah od stvaranja međunarodno priznate, stabilne i prosperitetne države Makedonije kao nacionalne države makedonskog naroda, i samim tim povijesnog utvrđivanja postojanja Makedonaca kao posebne nacije na nemirnim balkanskim prostorima. Povrh toga i ravnopravne članice NATO-a i Europske unije.

Da bi razumjeli grčke strahove, napravit ćemo kratku povijesnu retrospektivu. Opće je  poznato da je teritorij etničke Makedonije preotet od Turske 1912. godine od strane balkanskih saveznika (Grčke, Srbije, Bugarske i Crne Gore) i da je ista podijeljena prema ugovoru o savezništvu između Srbije (sjeverni i dio srednjeg dijela Makedonije), Grčke (južni i dio srednjeg dijela Makedonije) te Bugarske (istočni i dio jugoistočnog dijela Makedonije). Nakon međusavezničkog rata, ili poznatog kao Drugi balkanski rat i Bukureštanskog mirovnog ugovora 1913. godine, teritorij etničke Makedonije je podijeljen prema danas poznatim i međunarodno priznatim granicama s izuzetkom na teritoriju koja je pripala Srbiji, a danas je nezavisni dio Makedonije ili Republike Makedonije. Nakon ove podijele, povijesna previranja su nakon Drugog svjetskog rata donijela građanski rat u Grčkoj 1947. godine i to u njenim sjevernim krajevima (egejskom djelu Makedonije), što je prouzročilo egzodus velikog broja Makedonaca s tih prostora.
   
Upravo tu počinju grčki strahovi. Grčka, koja sebe naziva kolijevkom demokracije, ne priznaje postojanje manjina u svojoj državi, a samo malo vjerske raznolikosti. Ipak, u sjevernim dijelovima Grčke, posebno u regijama oko Prespanskog jezera, duž granice s Makedonijom, i u regiji Sereza, Vodena i Kostura, iako prikriveno, još uvijek živi stanovništvo koje sebe ne smatra Grcima već Makedoncima. Ovo stanovništvo je u biti sačuvalo svoj jezik i kulturu koji se danas malo razlikuje od suvremenog makedonskog jezika jer je sačuvao puno arhaizama koji imaju crkvenoslavensku semantiku, ali se savršeno dobro razumije posebno u nekim makedonskim dijalektima, kao na primjer iz regije Ohrida ili Resena. Približna procjena broja ovog stanovništva je od 80 do 85 tisuća.

Ovo je prvi grčki strah. Ulaskom Makedonije u NATO i EU morat će se riješiti sva manjinska pitanja, mora se utvrditi točan broj negrčkog stanovništva i neće se moći više odbacivati izvještaji UN-a o ugrožavanju manjinskih i ljudskih prava u Grčkoj i ne provoditi zaduženja EU-a i UN-a. Priznanje postojanja makedonske manjine u Grčkoj i nije toliko strašna stvar ukoliko bi Grčka poduprla novi koncept izgradnje demokratske sigurnosti, a ne na svoj tradicionalni koncept nacionalne sigurnosti. Upravo zbog ovakvoga stava Grčka je u potpunosti svjesna da ulazak Makedonije u NATO i EU daje mogućnost da se pokrene europska i svjetska politika u okvirima koje će obavezati Grčku, ali će još i više potaknuti regionalnu suradnju (europske regije), te će pored nacionalnih promovirati i ljudska prava, a što podrazumijeva i pravo političkog udruživanja. To navodi na realnu mogućnost da makedonska manjina organizira svoje političke stranke i da na lokalnoj razini dobije vlast. Ovo je za nacionalistički i rigidno postavljenu grčku politiku u 21. stoljeću naprosto nezamislivo, ali je i strah koji Grčka dijeli sa Bugarskom, gdje je regionalna snaga makedonske manjine možda i veća.

Drugi grčki strah je povezan s prvim, ali se odnosi na mogućnost ostvarenja osnovnih ljudskih prava i sloboda, među njima i pravo privatne imovine. Ovo pravo je nezakonski oduzeto desecima tisućama Makedonaca koji su tijekom Građanskog rata od 1947. do 1949. godine pobjegli iz Grčke i ostavili svoju imovinu, a nije im bilo dozvoljeno da se vrate. Ovi ljudi još uvijek čuvaju dokumente o vlasništvu. Ovakve sporove pred europskim sudom zasigurno će dobiti desetci tisuća Makedonaca. Vratiti ili isplatiti odštetu za toliku zemlju je težak ekonomski korak za Grčku, ali još više biti će težak politički korak dati u vlasništvo stranim državljanima tolike posjede i to u jednoj regiji koji graniči s njihovom matičnom zemljom. To će potaknuti i druge građane Makedonije da kao građani Europske unije kupuju zemlju u Grčkoj preko koje je Makedonija najbolje povezana sa svijetom, morskim putevima.

Treći strah Grčke je Makedonska pravoslavna crkva - Ohridska Arhiepiskopija. Povijesno ukinuta na zahtjev Carigradske patrijaršije kod Otomanskog sultana 1767. godine i to iz čisto trivijalnih osvetoljubivih pobuda i nacionalističkih tendencija za zauzimanje teritorija pomoću crkve, uvećavanjem baze koja stvara grčku državu i naciju, s povijesnom memorijom na veličinu i slavu Bizanta, koji treba zamijeniti nova grčka država. Otvaranjem euroatlantskih integracija za Makedoniju i pitanje priznanja Makedonske pravoslavne crkve biti će lakše ostvarljivo. Ne postoji mogućnost promjena dijeceza Atenske Arhiepiskopije i Makedonske pravoslavne crkve na teritoriju gdje u većini žive Makedonci u Grčkoj, jer je to protivno crkvenim kanonima, ali postoji realna mogućnost da se u bogosluženju upotrebljava crkvenoslavenski ili makedonski jezik što će ojačati kulturnu i nacionalnu samobitnost Makedonaca i doprinijeti jačanju njihovih veza sa Makedonijom. Onda je tu obrazovanje koje je prema međunarodnim pozitivnim normama za manjinska prava zajamčeno na materinjem jeziku do razine srednjeg obrazovanja, a što će nove naraštaje slobodno odgajati kao Makedonce koji su građani Grčke.

Četvrti strah Grčke je priznanje povijesnih zločina, denacionalizacije, genocida i asimilacije negrčkog stanovništva na "novooslobođenim teritorijima" od 1912. godine do danas. Primjena raznih metoda pa čak i razmjena stanovništva i naseljavanje Grka iz Gruzije, Armenije i Male Azije na teritorij Egejske Makedonije. Ovo je možda i najveći strah, priznati da je cijelo jedno stoljeće organizirana država koja se predstavlja da je kolijevka demokracije, vodila užasnu, nasilnu, rigidnu i genocidnu nacionalnu politiku i to prema jednom cijelom narodu koji povijesnim zbivanjima nije uspio ranije stvoriti nacionalnu državu i time zaštiti svoje pravo postojanja. To je povijesni strah koji se mora objasniti sadašnjim i budućim generacijama i koji će prouzrokovati generalnu promjenu u kreiranju nacionalne politike Grčke, prelazeći s tradicionalnog nacionalnog na demokratski i suvremeni građanski koncept. Makedonski narod nije zaboravio ove tragične povijesne događaje i genocid izvršen nad njim, ali je kao kršćanski narod oprostio i okrenuo se euroatlantskoj budućnosti.

Zbog ovih strahova Grčka, a sve je vjerovatnije da će to početi raditi i Bugarska, Makedonija je zaustavljena na putu ka NATO-u.

Priča koju možemo čuti, kako puno Makedonaca ima bugarske putovnice je istina, kao i to da su morali prilikom vađenja putovnica sebe upisati kao Bugari. Ipak, ova priča ima potpuno drugi kontekst, a to je ekonomski i euroatlantski. Svi mi poznajemo puno ljudi u našem okruženju koji imaju dvojna državljanstva, pa ipak nisu promijenili svoje nacionalne osjećaje. Zbog čega bi onda bilo nešto drugačije s Makedoncima koji imaju bugarsko državljanstvo, od onih koji imaju hrvatsko, srpsko, njemačko, francusko, američko, kanadsko ili možda kinesko? Upravo mislim da će ulaskom Makedonije u NATO i EU i putem toga poštovanjem ljudskih i manjinskih prava, doći vrijeme kada će Makedonci iz Bugarske i Grčke tražiti i makedonsko državljanstvo što uopće ne znači da neće biti u potpunosti lojalni građani zemlje gdje su rođeni i gdje žive.

Na kraju, želim uputiti glas razuma, da nas opterećuje puno drugih problema, rizika i izazova koje na Balkanu možemo lakše podnijeti i riješiti zajedno; kako bi izgradili zajedničku sigurnost i kako ne bi bili teret NATO-u i europskim partnerima, nego regija napretka.

Dopustite da ovom prilikom čestitam Ilinden, nacionalni praznik Republike Makedonije, svim njenim građanima i prijateljima svugdje u svijetu.

Posvećeno svima onima koji su dali svoje živote u balkanskim povijesnim burama, svjesni ili nesvjesni, u borbama za nacionalne države, a kao veliko upozorenje nama i sljedećim generacijama o potrebi novog i boljeg zajedničkog postojanja na ovim prostorima.

2. kolovoza 2012., na dan Svetog Proroka Ilije - Ilinden, nacionalni praznik Republike Makedonije.

doc.dr.sc. Oliver Andonov

Autor je docent i predavač na Fakultetu sigurnosti i financijske kontrole, MIT univerziteta u Skopju, Makedoniji

Vezano:

Zaustavljeni makedonski put u NATO

Komentiranje je onemogućeno za ovaj sadržaj.