Onda, da počnemo redom, navodeći niz mogućih ugrožavanja regionalne sigurnosti i utjecaja na regionalnu politiku, a koje su rezultat odugovlačenja punopravnog članstva Makedonije u NATO-u. Najprije, mora se reći da i u ovako složenoj ekonomskoj situaciji u Europskoj uniji u kojoj je Grčka "lider" i generator i dalje funkcionira načelo solidarnosti članica, tako što se svi uz svoje probleme trude pomoći ugroženim državama. Ovakvo stanje, kako u Europskoj uniji tako i u NATO-u, ukazuje na čvrstu institucionalnu povezanost zemalja – članica. To je odlično, ali je iznimno problematično kada se u okvirima međunarodnog prava više poštuje načelo solidarnosti u procesu donošenja političkih odluka u NATO-u negoli odluke Međunarodnog suda pravde (ICJ). Netko će nam reći da se samo male zemlje pozivaju na međunarodno pravo, a i što nam je drugo ostalo; da se pozivamo na svoju vojnu ili ekonomsku silu?

Republici Makedoniji je potreban ulazak u NATO, i to što prije. Zbog toga je spremna prihvatiti ulazak u punopravno članstvo svakako poštujući međunarodno pravo, a u tom kontekstu i važeći ugovor s Grčkom iz 1994. godine. I pored toga, Grčka želi iskoristiti trenutak kako bi riješila jedno banalno bilateralno pitanje u svoju korist, a da pri tome uopće ne vodi računa o ugrožavanju interesa ostalih članica NATO-a ili o ugrožavanju regionalne sigurnosti.

Grčka inventivnost u pritisku na Makedoniju

Tendencija NATO-a da se okrene više globalnim izazovima u odnosima s Kinom i Rusijom, kako i u odnosu na energetsku sigurnost i izazov osiguranja resursa za sljedeće stoljeće jest odlična šansa da Grčka igra na kartu regionalnog čimbenika i pokuša riješiti svoj više unutrašnji problem koji je sama stvorila prije više od dvadeset godina. Svakako, ukoliko se regionalna sigurnost pogorša, onda je tu NATO da intervenira, a glavni "krivac" biti će Republika Makedonija, koja će biti prikazana kao slaba država koja ne može pružiti regionalnu sigurnost (ustvari, to će biti uloga koja je namijenjena Makedoniji). Općenito gledano, Grčka je prionula zadnjih dvadeset godina te je i iznimno inventivna u nalaženju modela kojima će na razne političke ili ekonomske načine stavljati pritisak na Makedoniju u vezi rješenja bilateralnog spora. Zadnje četiri godine nakon NATO summita u Bukureštu to je i više nego uočljivo, ali ovog puta uvelike upotrebljavajući mehanizme NATO-a i Europske unije.
Ustvari, to je nedavno potvrdio i grčki predsjednik Karolos Popoulias, koji je izjavio da suprotstavljanje Makedonije Grčkoj i prije svega unutrašnje različitosti u pogledu rješenja spora koje ima makedonska politička elita, daju mogućnost Grčkoj da i dalje blokira Makedoniju na razne načine i još inventivnije.
Politički lideri u Makedoniji svjesni su kako će se takvo stanje odužiti u beskonačnost, odnosno onoliko koliko Grčka može utjecati na donošenje odluka u NATO-u (to za sada zahvaljujući politici NATO-a i EU može činiti koliko želi), što će jasno ostati nepromijenjeno, a na štetu Makedonije. Tu i jest osnova problema koji u realnosti proizvodi Grčka.

Koliko Makedonija može popustiti?

Najvažnije pitanje između vlasti i opozicije u Makedoniji je kako utvrditi liniju do koje se može ići. Što može biti predmet ovog besmislenog pregovaranja i neće li to zadirati u bit makedonskog identiteta. U svojoj borbi za vlast makedonske političke elite su iznimno konfuzne i žestoko suprotstavljene. U ovom trenutku za Grčku stranu je bolja varijanta opozicijski Socijaldemokratski savez i njegova koalicija jer javno daju pristanak promjene imena države. Osobno sumnjam da i oni sami znaju što će sve prouzročiti takav javno-politički smjer i koje će biti posljedice. Ovdje moram napomenuti i to da u stvari više nitko u Makedoniji ne zna pouzdano što će sve Grčka tražiti po pitanju rješenja spora i koliko duboko će zadirati u vitalne interese Makedonije. Svaka politička procjena danas je više usmjerena prema unutrašnjim političkim mehanizmima u političkoj borbi za vlast negoli je prava procjena zasnovana na činjenicama o tome što Grčka želi dobiti pri eventualnom rješavanju ovog spora. Sve više postoje indikatori da Grčka želi odugovlačiti postojeće stanje koje može uzrokovati unutrašnje političke, etničke i religijske ili socijalne probleme u Makedoniji, a ujedno provocirati i regionalnu nestabilnost. Krajni cilj je uništenje makedonske nacije i države.

Kako što vrijeme prolazi tako i bilateralni spor Makedonije i Grčke postaje gordijski čvor te će za njegovo rješavanje najverojatnije biti neizbježna direktna medijacija treće strane, a ne dosadašnji jalovi pokušaji Matthewa Nimetza i UN-a.

Zbog čega je važno brzo pristupiti rješavanju ovog problema i deblokirati ulazak Makedonije u NATO? Jednostavno zbog toga što se sve više osjećaju utjecaji drugih geopolitičkih interesa u regiji, te bez ulaska u NATO, Makedonija ostaje izložena ovim utjecajima u potpunosti i bez mogućnosti institucionalne zaštite svoje sigurnosti.

Makedonija između Saudijske Arabije i Turske

Nekoliko je novih utjecaja, no dva su najizraženija. Na prvi pogled izgledaju odvojeni, ali su u biti tijesno povezani.
Prvi je utjecaj Saudijske Arabije u regiji, pa samim tim i u Makedoniji. Taj utjecaj u ovoj je fazi isključivo religijski, ali ima duboki politički smisao i to na globalnoj sceni. Svojim prodorom na Balkan, Saudijska Arabija pokušava kroz nametanje novog islama s ovih prostora izbaciti tradicionalnog igrača – Tursku i njeno poimanje islama. To je ujedno rezultat i kretanja u arapskom svijetu, posebno na Bliskom istoku gdje ove dvije države imaju svoje velike interese. U tom pogledu, uz interese NATO-a za stanje na Bliskom istoku, i Rusija ima otvorene interese prema tom području. Usput rečeno, Rusija ojačava svoje prisustvo na Balkanu, pa i u Makedoniji, Bugarskoj i Grčkoj i to prvenstveno kroz energetsku sigurnost i resurse.
Drugi utjecaj je albanski čimbenik u regiji. Povezanost s prvim utjecajem je iznimno uočljiva u okvirima djelovanja islama, posebno kod Albanaca na teritoriju Makedonije i Kosova. Ovo je praktično vidljivo kroz zadnje događaje početkom godine gdje se etno-politički konflktni proces u Makedoniji (na relaciji Makedonci-Albanci) zakitio novim elementom, religijskim.

Pitanje Albanaca i jest najutjecajnije za unutrašnju sigurnost Makedonije do ulaska u NATO i EU, a čvrsto je povezano s kreiranjem politike u Tirani i Prištini. Ulazak u NATO i EU je vezujuća komponenta i za Makedonce i za Albance, koja drži Makedoniju integriranom. Grčka to dobro zna i zbog toga igra dugoročno, odugovlačeći rješenje bilateralnog spora i nadajući se drugačijem kraju ove priče. Povijesno gledano, Grčkoj nikada nije odgovaralo postojanje makedonske države u bilo kojem obliku i bez obzira što je u nekim periodima morala priznati postojanje Makedonaca na svom državnom teritoriju, što danas negira. U vrijeme SFRJ zbog postojanja SR Makedonije kao federalne jedinice Jugoslavije, Grčka je zabranila upotrebu geografskog pojma Makedonija za svoje sjeverne krajeve (Egejsku Makedoniju) gdje je imala Ministarstvo za sjeverna – novooslobođena područja, i tek je s 1990./1991. ponovno aktivirala ime Makedonija kako bi ojačala vlastiti status u planiranom sporu sa Makedonijom.

Makedonija ne želi "Balkanski Beneluks"

Zadnjih dana je plasirana još jedna ideja o supstitutu članstva Makedonije u NATO i EU, ali ustvari radi se o supstitutu koji su izmislili neki predstavnici Bruxellesa, a predstavili javnosti lokalni političari prvenstveno prema Albaniji i Kosovu, gdje je Makedonija opet moneta za potpaljivanje vatre. To je ideja o stvaranju "Balkanskog Beneluksa". Ideja za koju osobno smatram da je neizvediva i opasna. Opasna je za Makedoniju i Crnu Goru, a povoljna za Albaniju i Kosovo. Posebno za Kosovo, koje treba savladati dugi put prema punopravnom članstvu u NATO-u i cjelokupnu integraciju u međunarodne institucije.

Upravo zbog svega što je prije rečeno, makedonski put u NATO jest u ovom trenutku zaustavljen. I pored svega što je više nego očito, neki se birokrati pokušavaju prikazati pametnim stvarajući umjetne tvorevine, ali i igrajući opasne političke igre u regiji. Svakako, uvijek mogu reći kako su zemlje regije nespremne za regionalnu suradnju, ali to je samo izgovor. Jedno je zdrava regionalna suradnja, a drugo stvaranje umjetne političke tvorevine. Sumnjam da ova ideja odgovara Crnoj Gori koja je sve bliže članstvu u NATO-u i pored svojih unutarnjih razmimoilaženja. Kad bismo razmišljali o mogućnosti supstitucijskog povezivanja regije ili Makedonije s NATO-om ili Europskom unijom (te dvije stvari na ovim prostorima idu zajedno i tako se percepiraju kod javnosti), onda bismo mogli dati inventivniji i puno prihvatljiviji prijedlog. Očito da se nitko nije osudio (ne mogu reći da se nije sjetio) predložiti integraciju po principu Beneluksa u pogledu zemalja regije s nekom članicom NATO-a ili Unije. Primjera radi, uzmimo da to budu Bugarska i Rumunjska te da se uz već spomenute zemlje uključi i Srbija (ovaj prijedlog treba razumjeti kao malu mentalnu gimnastiku nasuprot onom drugom prijedlogu i toj vrsti mentalno-političke gimnastike). Što bi se tada događalo u političkim odnosima između zemalja gdje neće biti isključive političke, etničke ili ekonomske dominacije jedne države bilo bi zanimljivo zamisliti, kao ravnoteža regionalnih snaga. I svakako kakav bi to utjecaj imalo na NATO i Europsku uniju, odnosno u kakvom formalnom pravnom odnosu bi bile ove države s NATO savezom kada su već u nekom obliku integracija sa punopravnim članicama.

Zbog toga što Makedonija daje potpuni doprinos NATO-u u svim operacijama i svojim ljudstvom sudjeluje u operaciji u Afganistanu, potrebno je brzo otvoriti novu perspektivu regionalnog razvoja kroz prijem u NATO. Supstituti nisu rješenje i samo otežavaju ionako bolnu realnost i osjećaj prevarenosti kod Makedonaca, a što će neminovno voditi ka povećanju NATO skepticizma. Rezultat ovakvog stanja jest intenzivno usmjerenje makedonske političke elite k novim prostorima i traženja drugih rješenja. Koje je to rješenje ne moramo mnogo razmišljati, očito je da su to kontakti sa Rusijom i Kinom koji su se u zadnje vrijeme intenzivirali prije svega na ekonomskom planu (što uopće nije problematično u odnosu na međunarodno javno pravo). Ne trebamo biti iznenađeni ukoliko nakon realizacije ekonomskih projekata (Južni tok-plinifikacija), otpočne realizacija nekog političkog projekata s ruske strane. Uostalom, Makedonija je mala zemlja i ekonomski nejaka, tako da onaj tko uspije dati poticaj ekonomiji i poboljša socijalno stanje građana taj će privući političke simpatije javnosti. Ovo je direktna poruka NATO-u da mora nešto poduzeti i to u najkraćem vremenu, a prije svega kako bi potaknuo povjerenje građana Makedonije u ispravnost svojih vrijednosti i pravednosti.

Problem koji Bruxelles mora brzo riješiti

Grčka je etablirana u okvirima NATO-a i nema interesa da popusti i ne iskoristi svoje političke prednosti, ali i Makedonija mora preživjeti, a kad se treba preživjeti onda se ne biraju saveznici. Na kraju bi najveći gubitak imao NATO, a u kontekstu neprincipijelnosti u očima Makedonije, ali i u kontekstu regionalne politike otvarajući vrata drugim globalnim igračima, a samo zbog toga što se štiti jednostrani i nerazumljiv interes jedne članice. Koliko god zvučalo dosadno, problem oko imena države s Grčkom, jest osnova sadašnjih i budućih relacija Makedonije i NATO saveza, sve dok ne bude prevaziđen, a to nije krivica Makedonije koja se u ovom sporu ponaša korektno i u razumnim granicama. Sumnjam da bi se itko drugi prihvatio bilo kakvih razgovora sa nekim tko bi želio da mu promjeni ime države i time atakira nacionalni identitet.

Izlaz iz situacije u kojoj se danas nalazi Makedonija u odnosu na NATO članstvo nije u rukama Makedonije, on je u rukama NATO saveza, na čijem rješenju bez odgode mora raditi Bruxelles.

doc.dr.sc. Oliver Andonov

Autor je docent i predavač na Fakultetu sigurnosti i financijske kontrole, MIT univerziteta u Skopju, Makedoniji

Komentiranje je onemogućeno za ovaj sadržaj.