"Kako si se odlučila za Afganistan? Koliko je tamo opasno? Pa gdje se tamo živi?" Pitaju me često.

Na prvo pitanje morate odgovor pronaći sami ukoliko vas zanima posao u NATO misiji. Sama sam posao u Afganistanu prihvatila iz čiste radoznalosti i želje da učinim nešto dobro. Nisam htjela propustiti priliku koja mi se možda više ne bi pružila. Opasnosti sam bila svjesna, ali o tome nisam pretjerano razmišljala. Jednostavno sam otišla. Put je trajao gotovo 3 dana i nije bio pretjerano ugodan. Posebno me se nije dojmilo noćenje u tranzitnoj bazi u Uzbekistanu, gdje se kroz rupu na šatoru uspjela provuci i neka polu-domaća mačka. Bila sam jedina žena u tom ženskom šatoru, koji se nalazio odmah kraj šatora za doček novih putnika, te je tamo cijelu noć bilo prilično živo. Nije me se dojmilo ni jutarnje tuširanje u jednom od kontejnera sa sanitarijama. Osjećaj dijeljenja kupatila sa 10 nepoznatih žena do tada mi je bilo teško i zamisliti.

Iz Uzbekistana smo brzo stigli do Kabula. Sletili smo na vojni dio kabulske zračne luke,
koji mi se u tom trenutku nije činio reprezentativan. Drvene barake, okružene bjelim bezličnim kontejnerima za stanovanje, također nisu bile pretjerano privlačne. Glavne ceste su bile asfaltirane, ali između kontejnera je bio obično šljunak. Između kontejnera razapete su bile i maskirne mreže, a ispod njih maslinaste ili stolice boje pijeska. Iz kontejnera sa sanitarijama izlazili su do pola obučeni ljudi. Neki su u ustima još držali četkicu za zube. Neki su bili ogrnuti frotirnim mantilima, a neki do pola goli ili u gaćama. Prizor nije bio privlačan. Jednobojno je jedina riječ koja mi pada na pamet i kojom bih mogla opisati svoj prvi dojam. Bila sam svjesna da ću na jednom takvom mjestu sigurno živjeti i ja, te sam se odlučila iz baze preseliti u grad čim se za to ukaže prilika.
U toj zračnoj luci nas je čekalo oklopno vozilo koje je tog dana prevozilo novo-pridošle ratnike i mene na mjesta gdje ćemo živjeti i raditi.

Jednobojnost koju sam osjećala prema bijelim kontejnerima je prerasla u odbojnost kada su me doveli pred ulaz u našu zgradu. Sastojala se od dva niza kontejnera i bila je na dva kata. A onda sam otvorila vrata i ugodno se iznenadila. Zidovi su bili pokriveni slikovitim fotografijama, policama za knjige, dobro opskrbljen frižider sa vodom i sokovima, kuhalo za kavu, te mnogi drugi sitni luksuzi koji život čine udobnijim. Moja zgrada imala je i kupatilo koje su korstili samo oni koji su tu živjeli, te je otpalo dijeljenje sa milijunom nepoznatih osoba, kojeg sam se užasavala. Soba je bila jednostavna. Krevet udoban, a za razliku od pretrpanih spavaonica kakve vidite u ratnim filmovima, svoju sam sobu dijelila sa samo još jednom djevojkom.

Pored udobne sobe, svaka baza ima opremljenu dvoranu za sport sa biciklima i spravama za kardio vježbe te različitim spravama sa utezima. Većina baza ima i mali lokalni bazar (trgovinu), kafiće, kapelicu i frizerski salon. Baza u koju sam ja dospjela imala je i kino, salon za masažu i pedikuru. U jednoj od baza u blizini Kabula imate i turski i francuski restoran! Osim lokalnih, tu su i trgovine koje prodaju i robu "od kuće" te velika menza koja nudi obroke solidne kvalitete.

Bez obzira na sve ugodnosti koje pruža život u jednoj dobro opremljenoj NATO bazi, morate biti spremni na manje neugodnosti. Jedne sam prilike u Jalalabadu noćila u šatoru koji nije bio ni najmanje udoban i koji sam dijelila sa 12 drugih žena. Ponekad ćete naići na zaključan wc sa porukom na nekom stranom jeziku koji ne razumijete. A ponekad ćete sa iznenađenjem zaključiti da su kupaonice miješane te da ste samo mutnim staklom odvojeni od "dvometarskog Šveđanina sa dobro oblikovanim tijelom koji se tušira u susjednoj kabini".

Iako je život u NATO bazama puno udobniji od života u stvarnom svijetu, mi smo se ipak odlučili za život u gradu. U našoj afganistanskoj kući koju nikada nismo mogli dobro ugrijati tuširali smo se u kupaonici koju smo "ogromnim trudom uspjeli ugrijati na -2 stupnja", nismo imali struje, a i voda je prilično rijetko dolazila. Bojleri su padali sa trošnih zidova, nismo imali klime a i do namirnica smo dolazili poprilično teško. Život je bio težak posebno zimi, te sam tada sa nostalgijom razmišljala o onom trošnom uzbekistanskom šatoru. Ipak, život u gradu pružio mi je nešto što mi život u bazi nije mogao dati: zadovoljstvo Afganistana.

Da li ćete se vi odlučiti na život u bazi ili život u gradu, ovisi o vašem radnom mjestu, dogovoru sa šefom i naravno o vama samima. Ne dozvolite da na vas utječu iskustva drugih. Samo vi znate što možete podnijeti i koliko ste i što spremni žrtvovati. I život u bazi i život u gradu zahtijevaju odricanja i prilagodbe. Čemu se želite prilagoditi i čemu se možete odreći, za sebe znate samo vi.

Ivana Stipić Lah

Autorica je bivša novinarka i urednica PSYOPS-a u NATO misiji SFOR, bivši šef sekcije za trening novinara za "Combined Joint Psychological Operations Task Force (CJPOTF)" u  NATO misiji ISAF

Vezano: Posao u NATO misiji - osobno