Nakon Drugog svjetskog rata upravo su transatlantski odnosi omogućili ponovni razvoj Europe i obranu od komunističkih totalitarnih poredaka. Dakako, u Europi tada nije više bilo ni jednog vojnog ili političkog pitanja koje ne bi bilo zanimljivo za SAD. Nakon poraza nacističkih sila i konferencije u Potsdamu 1945., jasno je vidljivo da se svijet dijeli u bipolarnu pozornicu svjetskih sila. Velika antikomunistička i antisovjetska kampanja započela je u SAD-u i u Zapadnoj Europi, što je na kraju, u travnju 1949., rezultiralo osnivanjem Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Vojno okupljanje država Zapadne Europe odvijalo se usporedno s Marshallovim planom za Zapadnu Europu, kojim je SAD, sa 16,4 milijarde dolara, uspio podići zapadnoeuropsko gospodarstvo. Time je anulirano i plodno tlo za razvijanje komunističkih ideja u onim državama porušene Europe koje su taj plan prihvatile. SAD je od samog završetka Drugog svjetskog rata i početka Hladnog rata poticao okupljanje u Zapadnoj Europi. Stajališta zapadnoeuropske političke elite i američki pogledi na to bili su istovjetni. To potvrđuje i iskaz nekadašnje državne tajnice Condoleezze Rice koja je izjavila: "Želimo da europski projekt uspije jer snažna će Europa biti dobra za demokratske snage. SAD je od početka, još od zajednice za ugljen i čelik, pobornik europske integracije. Europa, koja je u svojoj biti demokratska i ima dugu tradiciju veza s SAD-om dobra je stvar za promicanje demokracije u svijetu".

U to je vrijeme francuski filozof Edgar Morin razvio koncept svjetskog patriotizma u kojemu su svi ljudi građani "la Terre-Patrie". Potpuno je prirodno da se tako osjeća većina stanovnika planeta Zemlje, jer kad se radi o proliferaciji nuklearnog oružja ili promjenama klime, nema te države koja bi tvrdila da nije u opasnosti. U globaliziranom svijetu raste i stupanj međuovisnosti, jer globalni izazovi ne poznaju granice, a regionalni izazovi često izlaze iz nacionalnih granica. Pa čak i ono što se događa unutar međa jedna države podložno je međunarodnom javnom mnijenju. Zato danas govorimo o međuovisnoj sigurnosti, onoj koja leži u temelju vanjske politike zemalja povezanih transatlantskim odnosima. Radi se o zaista velikim izazovima, od ekonomske krize preko klimatskih promjena, razoružanja, zaustavljanja proliferacije oružja, pa sve do odnosa prema ekstremnom nacionalizmu i radikalnom militantizmu, siromaštvu i bolestima.

Amerika je igrala ključnu ulogu u pomirenju Europljana. Danas se od Portugala do Rusije, od Norveške do Grčke razgovara o gore spomenutim izazovima među narodima i državama koji su bili u ratu stoljećima, a danas grade multilateran sustav normi i pravila. Taj je sustav, s proširenjem NATO-a doveo do toga da je sjeverni Atlantik postao "unutarnje more", europski i američki "mare nostrum".

To ne znači, međutim, da SAD i Europa imaju iste prioritete u tom sustavu. Na primjer, Europa više drži da su pitanja Bliskog istoka, Rusije, Balkana te klimatskih promjena glavne stvari s kojima se transatlantska zajednica treba baviti. SAD više tu vide Afganistan, razoružanje, rast BRIC-a i Bliski istok. Iako je Bliski istok glavni prioritet s obje strane Atlantika, pitanja poput Izraela i Palestine, Libije i Irana katkad sadrže fundamentalne razlike. SAD su tek s Obamom jasno prihvatile zahtjev za razvojem načina kojim bi nastala nezavisna palestinska država, što su Europljani tražili već desetljećima. Pitanje Irana također je bilo ambivalentno, a Njemačka je čak odbila sudjelovati u napadu na režimske snage libijskog diktatora Gadafija.

U toj situaciji potrebno je racionalno i realno pogledati gdje je najveći potencijal za najbliskiju suradnju s američkom administracijom. U nekim će pitanjima Europa, odnosno Europska unija, morati imati samo podupirajuću ulogu. Najlogičnije je da se Europljani i dalje bave Bliskim istokom i Sjevernom Afrikom (Libija je pokazala uspješnost Europom vođene NATO-ove misije), Rusijom i promjenama klime, dok će Americi Afganistan, Iran i razoružanje igrati i dalje veliki interes, kao i breme. Politolozi i stručnjaci za međunarodne odnose diljem svijeta smatraju da Amerikanci ne vjeruju kako Europa može napraviti ključne poteze za osiguravanje mira na Bliskom istoku, dok istovremeno Europljani ne vjeruju u potrebu hitnosti u rješavanju pitanja Afganistana, pogotovo zato jer u Europi nikad nije u potpunosti zaživjelo uvjerenje da je Afganistan bitan za svjetsku sigurnost. Istovremeno, podupiranje demokratskih protesta diljem arapskog svijeta pokazalo je da transatlantski susjedi mogu zajednički djelovati i po pitanjima ljudskih prava i demokratskih stremljenja.

U pitanju je kapacitet europskih država u rješavanju regionalnih i globalnih pitanja daleko od granica Europske unije. Izvan okvira Balkana i Libije, Europljani su često stavljeni u zaleđe ili dobivaju ulogu trećeg pa i četvrtog partnera. U dinamici svijeta koji gospodarski počiva na G20 sve je veća uloga rastućih svjetskih ekonomija. Međutim, Europa bi trebala biti ključna za učinkovitost multilateralnog sustava, odnosno stjegonoša institucionalnih promjena na međunarodnoj razini. Učinkovito sudjelovanje nekih ključnih svjetskih aktera neće biti moguće bez njihove pravedne prisutnosti u tom sustavu koji im sudjelovanje omogućuje. Kina neće doprinijeti globalnom ekonomskom oporavku, ako joj se ne daju glasačka prava u Međunarodnom monetarnom fondu kakva imaju Velika Britanija i Francuska. Indija neće biti sklona pomaganju u očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti (iako je najstabilnija zemlja u središtu najnestabilnijeg svjetskog okruženja), ako se ne napravi reforma Vijeća sigurnosti UN-a.

Zato je NATO već otprije započeo niz partnerstava koji povezuju transatlantske saveznike s drugim državama, u Mediteranu i Bliskom istoku, zemlje učesnice ISAF-a, zemlje članice Arapske lige i Afričke unije, Japan, Brazil, Australiju i Novi Zeland. Čuvanje mira i izgradnja mira, a ne ratne akcije, budućnost su transatlantizma.